Nagrađeni tekst – Žuti titl
Home Razno Nagrađeni tekst

Nagrađeni tekst

0
0

Znam što nisam radila i ovog ljeta
Svako dugo, toplo ljeto tradicionalno započinjem pisanjem popisa.
Ovog ljeta moram:
1. smršaviti (definitivno, groza me hvata kako mi se bedra prelijevaju iz kratkih hlačica u širu okolinu, a od celulita na nogama mi se dupe toliko usukalo i uvuklo u sebe, kao da je i njemu neugodno od moje debljine. Ali jesam li ja kriva? Sustav je kriv, sustav- svake godine trećinu ljeta provedem učeći po osam sati, umjesto da nam daju mogućnost polaganja ispita tijekom cijele godine, pa da se naizmjence: jedan mjesec debljam i učim, a drugi nastojim smršavjeti. I onda bombardiranje božanstvenim televizijskim, novinskim, internetskim i časopisnim nogama! Da ja imam tu paru koju modna industrija ulaže u svoje meso, i da nisam prisiljena jesti po studentskim restoranima i mastan burek iz pekare (mmmm!), koji bi problem mojim nogama bio tako izgledati!)
2. potamnjeti (čak i debele TAMNE noge ne izgledaju tako loše kao debele Sirela noge! Al’ ne može tu ni sustav odmoći koliko može genetika- potječem iz duge linije totalno bijelih bijelaca, goddamn!)
3. pogledati onu obilatu hrpu DVD- ova koja mi se nakupila na svim raspoloživim policama, stolovima, podu, regalima i vitrinama (neki od filmova na njima su žaliboževremena, ali pogledat ću ih sve pa ću odlučiti!) i pročitati sve knjige za koje nikad nije bilo cajta tijekom godine (sva naivno trpćem okicama k’ o da ne znam da ću se i ove godine zateći kako čitam još jedan bestseller Debbie Di Vine ili Pamele Patlidžan (štagod!), umjesto da se kulturno uzdižem čitajući Kunderu ili bar Jergovića!)
4. izvući role iz stoljetne prašine (to podrazumijeva i korištenje istih!)
5. učiti da bih zablistala k’ o zvijezda vodilja budućnosti naše akademske zajednice na jesenskim rokovima, na vjekovnu sreću i miran san svojih roditelja
6. konačno se zabaviti

S prvim devetim, however, zaključim da ljeto nije niti dugo, a ovo (shame on it!) nije bilo niti toplo. I dok, depresivna od proklete kišurine, stajem na vagu da bih s ogorčenjem ustanovila da sam natukla još 3 kilograma viška, vrijeme je kraj mene neumitno prošlo. Sve one pametne knjige koje vrijedi pročitati, kao i filmovi koje bi trebalo pogledati (nemojte ni da vam počnem o rolama!), nakupili su još prst prašine na svoje postojanje. Sustavno buljenje u televizor i simultano dosađivanje nisu mi navukli brončanu boju na kožu, da ne spominjem kako su djelotvorno utjecali na količinu mog neznanja. I sad, dok mi prsti već sami prebiru po daljinskom tražeći nešto iole gledljivo (al nije to kriterij, Bože, pa nisam izbirljiva!), tražim najbezbolniji način da priopćim roditeljima kako sam (i opet!) otresla na ispitu.
Saša Begović

(0)

LEAVE YOUR COMMENT