Home Arhiva a-b-c-d-e ‘The Black Cat’ (1989)

‘The Black Cat’ (1989)

‘The Black Cat’ (1989)
1
0
E ovo se zove loš ten!

E ovo se zove loš ten!

…aka “Edgar Allan Poes’ The Black Cat” aka “Gatto nero” aka “Demons 6” aka… itd. itd. itd… Koliko god naziva mu prikeljili, ovo će i dalje biti jedna od grešaka koje je Luigi Cozzi počinio u svojoj karijeri. A nije baš da nije imao svijetlih trenutaka (“Killer Must Kill Again”, “Contamination”…). Al’ ovo je mrak. U negativnom smislu.

Beskrupulozno se bacajući na Argentov serijal o tri majke (iako “izvantalijanski” naslov “Edgar Allan Poe’s The Black Cat” zamagljuje tu činjenicu i stvara još veću zbrku jer film nema veze ni sa Poeovom istoimenom pričom), Cozzi pokušava ovaj kaos zašlepati za maestrov vlak. I ne uspijeva. Iako učenik legende (a danas i poslovođa Argentovog kultnog dućana “Profondo Rosso”), ovim je ne promašio metu već i fulao drvo za koje je obješena! ‘Ajde, malo sam preoštar al’ ipak – ako ideš dirati u klasik svog mentora, onda se to ne radi ofrlje!

Priča o filmašima koji pripremaju novo remek-djelo horrora – film o vještici Levani, inspiriran De Quincyevim “Suspiria de profundis” i Argentovom “Suspiriom” i “Infernom” (baziranima na istom djelu) na čijoj se slavi žele okoristiti (Cozzijeva autobiografska nota??? 😉 ). No, ne lezi vraže, ljuta zbog glupe priče ( 🙂 ), Levana se “budi iz groba” i počinje terorizirati ekipu. Tako se bar čini jer tu se krije nešto “puno dublje” kako ćemo otkriti u (giallovskom) obratu i finalu (ne)vrijednom spomena.

 

Levana u akciji

Levana u akciji
I još Levane u akciji

I još Levane u akciji

 

Nešto sitno gorea (i to korektnog) i poneki bljesak gledljivosti čine, unatoč apsurdu za apsurdom u priči i smislu, drugu polovicu filma solidnim italo-trashem u odnosu na prvu gotovo negledljivu prepunu očajnog preglumljavanja i neizrecivo loše glume čak i inače solidnog Urbana Barberinia (Argentova “Opera” između ostalog 🙂 ). Na živce ide i beskrupulozna krađa Goblinove teme iz “Suspirie” i uberiritantni hard-core metal ispod nekih napetih scena. Ne da uništava jezu koju Cozzi ionako teško cjedi, već i beskrajno ide na živce jer, brate mili, ne paše ama baš ni 0.5*10 na -beskonačno! Na stranu sladunjavi trash-pop-rock 80-ih koji se, uz podlogu špica, zavrti povremeno i tokom filma. To je već vještije uglavio jer nije u funkciji nabijanja tenzije već podizanje adrenalina kad već ostalo ne može 🙂

 

I opet Levana u akciji

I opet Levana u akciji
Da! Ima i ovakvih prizora!

Da! Ima i ovakvih prizora!

 

Mala fleka na Cozzijevoj filmografiji i jadan pokušaj konkluzije Argentove antologije. Kad već maestro tada nije htio, Cozzi odlučio zaključiti trilogiju. A ovo bi tako fino leglo da ne pokušava prodati “Suspiriju 3 u malom” pod bubrege. Heh, al’ ipak bi radije ovo pogledao još jednom nego Argentovu treću mamu… Blasfemija? Svetogrđe? Ne. Cozzijev izlet u trash! 🙂

Image

(1)

Arminio Voli sve što vole mladi ... iz 70-ih i 80-ih.

LEAVE YOUR COMMENT